Ustavni sud smatra da je Vlada RH u ZOGO-u formalno imala uporište za donošenje Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom, te da činjenica da je Uredba donesena četiri godine nakon ZOGO-a ne predstavlja problem, jer se radi o instruktivnom roku.
Materijalno gledano, zbog osiguranja sigurnosti, redovitosti i kvalitete javne usluge, te ekonomski održivog poslovanja davatelja javne usluge (ZOGO, čl. 33. st. 1. i 2.), propisivanje obvezne minimalne javne usluge (Uredba) nije niti protuustavno, niti protuzakonito, Vlada je izašla iz okvira propisanog ZOGO-m u dijelu u kojem propisuje kategorije korisnika javne usluge (kućanstvo, potkategorije ne-kućanstva), pa su temeljem toga ukinuti čl. 3a, čl. 4. st. 1. tč. 7, čl. 4. st. 8. i 9, čl. 14. st. 11. i 12, te čl. 20. st. 10. i 11. Uredbe (NN 50/2017. i 84/2019.).
Kod određivanja ugovorne kazne dijelom cijene javne usluge Vlada je izašla iz okvira ZOGO-a, pa se ukida čl. 20. st. 2. Uredbe.
Vezano za zajedničke spremnike i opasnost da korisnik javne usluge snosi odgovornost za ponašanje trećih osoba, Ustavni sud smatra da prigovor na pravičnost u primjeni propisa ne ukazuje na nesuglasnost propisa s Ustavom i ZOGO-m.
Izjava (sklapanje ugovora s korisnikom) nije sporna, kao ni obveza navođenja standardnih veličina spremnika u Odluci (korisnik ionako sam bira volumen).
Zanimljivo je i ponavljanje navoda odluke Ustavnog suda U-III-6143/2016 od 22. ožujka 2017: “Stupanjem 23. srpnja 2013. na snagu ZOGO-a (članak 187. stavak 1. i članak 188. tog zakona) prestao je važiti članak 3. ZoKG-a u odnosu na komunalnu djelatnost održavanja čistoće, u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i komunalnu djelatnost odlaganja komunalnog otpada. Naime, te su djelatnosti uređene ZOGO-om. Ustavni sud smatra kako činjenica da su djelatnost održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i djelatnost odlaganja 52 komunalnog otpada od 23. srpnja 2013. uređene ZOGO-om ne mijenja njihov karakter. One naime, u svojoj biti spadaju u poslove (komunalne djelatnosti) kojima se u jedinici lokalne samouprave neposredno ostvaruju potrebe građana u smislu članka 129.a stavka 1. Ustava.”
Ustavni sud je način obračuna poticajne naknade (čl. 24. Uredbe) kvalificirao neprikladnim za ostvarenje ciljeva, jer ne rješava problem u cijelosti (JLS koje će u 2022. odvojeno skupiti manje od 60% otpada bit će kažnjene jednakim iznosom bez obzira da li su odvojeno skupile 0% ili 59%), što je teza na kojoj Udruga gradova inzistira već godinama.

Članak pruzet sa www.udruga-gradova.hr